Unatoč svim ovdašnjim dnevno političkim turbulencijama potaknutim recentnim zbivanjima u zemlji i virtuelnom medijskom harangom protiv Sarajevo Film Festivala ne treba zaboraviti da je najveća vrijednost ovog filmskog festivala satkana od nevjerovatno hrabrih i snažnih filmskih uradaka iz regije i jugoistočne Evrope, od onih kratkih studentskih, do dokumentarnih i igranih filmova. Ta nam privilegija bivanja u srži evropske i dijelom svjetske filmske produkcije u tih 7 dana Festivala ovaj grad i zemlju zasigurno čini ljepšim mjestom za življenje. Genijalna je to filmska pozornica koja je tokom svih ovih 29. godina iznjedrila sjajne filmske autore i autorice i potaknula jačanje regionalne i rađanje iz pepela domaće filmske produkcije. A kako je teško snimiti domaći bh film u uvjetima potpune ekonomske obamrlosti koja vlada ovo zemljom, i u evidentnom intencionalnom sakaćenju državnih i entitetskih kulturnih fondova za financiranje umjetničkih projekata, znaju ponajbolje one redateljice i redatelji koji iz godine u godinu filmsku produkciju u BiH, svojim uratcima, održavaju na životu davajući spasonosnu infuziju umirućem pacijentu na “intenzivnoj”. Sinoć je na SFF-u premijerno prikazan posljednji bh film “Ekskurzija” redateljice i scenaristice Une Gunjak i producentice Amre Bakšić Čamo, koji je na nedavno završeno Filmskom Festivalu u Locarnu dobio Specijalnu nagradu žirija za Future Films i to je dovoljan razlog da s tom pričom stavimo i tačku na ovogodišnje izdanje SFF-a.
Gledajući filmove ove godine na SFF-u u kategoriji takmičarskih igranih i dokumentarnih filmova ne mogu ne zamijetiti fenomenalnu činjenicu da su Elma Tataragić, selektorica Takmičarskog programa i Rada Šešić, selektorica dokumentarnog programa, kao i svih godina ranije, i ove odabrale sjajne filmove redateljica koje su filmove snimile iz “ženske” vizure. Istina je da je suludo i krajnje degutantno uopće dijeliti filmski jezik na “muški” i “ženski”, ali nakon što je i Danis Tanović, naš slavni Oskarovac, jednom prilikom izjavio “da nije pristao na ostanak u Holywoodu isključivo zbog bahatosti i mizoginog odnosa tamošnjih filmskih producenata“, što se potvrdilo i nakon grozomornih detalja koji su u javnost izašli tokom #metoo kampanje u Americi, jasno je da mi još uvijek nismo dosegli civilizacijski nivo osviještenosti koji bi nam omogućio da umjetnost i filmski narativ promatramo kao univerzalan. Ljudski. Tako smo, nažalost, primorani slaviti jačanje ženskog filmskog narativa kojemu i na SFFu svjedočimo svake godine.
