Svi smo jednom bili mali. Mali ljudi s velikim očekivanjima. Radoznali. Živahni (neki i malo više). Pa smo nespretno pravili prve korake. Tu i tamo dobro pali, pa se preventivno držali za bilo kakav oslonac i uporište. Izgovarali prve riječi. Nedostajalo je slova, ali nije nedostajalo dobre volje. Sklapali rečenice. Nespretne, ali su nas činile jako sretnima.
Istraživali smo sve, divili se svemu. Malim i najmanjim stvarima. Pravili malo veće korake, išli u škole i sanjali veće snove. Uvijek je uz nas bio netko. Oslonac, uporište, vodilja. Netko tko nas je naučio kako hodati, kako govoriti i kako ostvarivati svoje snove.
Hvala na interesu za naš sadržaj, registrirajte se za nastavak čitanja.
