Dubrovnik, nije još niti sezona, tek početak svibnja. S grupom od 30-ak studenata stojim u uskoj kamenoj ulici i slušam vodiča. Približava nam se muškarac, vidi se da je lokalac. Nosi vrećice, ide iz trgovine. “Just a moment, just a moment”, govori nam na engleskom, s tvrdim naglaskom. Želi da se pomaknemo da bi mogao proći ulicom do svoga doma. I dok se tako probija kroz nas, dobacuje sebi u bradu, na hrvatskom, “je***i turisti”. Mislio je da smo grupa stranih turista i da ne znamo što govori, a mi smo prasnuli u smijeh. Njemu, naravno, nije bilo smiješno što se mora gurati kroz tijesne ulice svoga grada kojeg su ‘zaposjeli’ turisti da bi došao do svoje kuće.
U istom tom Dubrovniku, na ulasku u staru jezgru, put je podijeljen na dva dijela, a strelice pokazuju kuda da se ulazi, a kuda da se izlazi. Super za turiste, da se ne guraju u ionako nagužvanom gradu. Ali, nije Dubrovnik napravljen za turiste. Dubrovnik je grad napravljen za Dubrovčane. Zamislite da ste Dubrovčanin u Dubrovniku i da vam strelica pokazuje kuda da hodate. Zamislite da u svom gradu sjednete na kavu i konobar vam se obraća na engleskom jer mu je prva pomisao u glavi da ste ‘tuđi’ čovjek. Zamislite da vaš grad nije vaš već komercijalizirana turistička kulisa.
