U svijetu nekretnina i dizajna enterijera često operišemo terminom „luksuz“. Za nekoga je to mermer u kupatilu, za drugog visoki plafoni, a za trećeg kuhinja koja izgleda kao da je upravo izašla iz kataloga prestižnog italijanskog brenda. Međutim, kroz godine prakse, stotina skica i realizovanih projekata, naučila sam jednu surovu istinu: najskuplji prostori su oni koji su samo lijepi.
Kada klijent uloži stotine hiljada eura u „kvadrate“, a zatim još desetine hiljada u opremanje, on očekuje povrat investicije — bilo kroz tržišnu vrijednost, bilo kroz kvalitet života. Ali, ovdje nastaje paradoks. Prostor koji je dizajniran isključivo da bi bio fotografisan, a ne proživljen, gubi svoju vrijednost onog trenutka kada u njega spustite prvu kesu iz prodavnice.
Kvadratni metar nikada nije bio skuplji. U gradovima poput Banjaluke i Sarajeva, kupci sve češće jure veću kvadraturu i centralne lokacije – čak i kada im to realno nije neophodno. Pitanje lokacije u našim, ipak, malim gradovima je tema za sebe. Fokus je opsesivno postavljen na pitanja „gdje“ i „koliko“, dok suštinsko pitanje – „kako se u tom prostoru zapravo živi“ – ostaje u drugom planu.
