Danas je otišao jedan od najprepoznatljivijih glasova našeg vremena – Halid Bešlić.
Njegov odlazak ostavlja tišinu koja se ne može ispuniti, jer takvi ljudi ne odlaze zaista. Oni ostaju kroz pjesmu, emociju i sjećanje naroda kojem su pripadali.
Rođen 1953. godine u selu Knežina kod Sokoca, Halid je odrastao u jednostavnoj porodici, ali s nečim što se ne može naučiti – iskrenim osjećajem za melodiju i riječ. Još kao dječak pjevao je na školskim priredbama i u kulturno-umjetničkim društvima, da bi kasnije, nakon služenja vojske, započeo profesionalni put koji će trajati više od četiri decenije.
Njegov prvi singl, objavljen 1979. godine, bio je tek početak priče o autentičnom glasu koji će postati simbol bosanske narodne muzike. Album “Dijamanti” iz 1984. donio mu je ogroman uspjeh, a pjesme poput “Neću, neću dijamante”, “Romanija”, “Miljacka” i “Ja bez tebe ne mogu da živim” postale su evergrini koji su obilježili ne samo estradu, nego i živote ljudi širom regiona.
Halid nije bio samo pjevač – bio je pripovjedač. Njegove pjesme govorile su o ljubavi, nostalgiji, zavičaju, jednostavnim ljudima i dubokim osjećajima koje svi razumijemo. U najtežim vremenima, njegove pjesme su donosile utjehu, a njegov glas – nadu.
Njegov život obilježila je i teška saobraćajna nesreća 2009. godine, iz koje je izašao sa teškim povredama i izgubljenim okom, ali s još većom snagom i vjerom. Nastavio je pjevati, nastupati i dijeliti emociju sa publikom koja ga je voljela bezuslovno.
Uprkos popularnosti, Halid je ostao skroman i pristupačan. Bio je čovjek koji je, kako su ga opisivali prijatelji, “uvijek imao vremena za obične ljude”. Osim muzike, bavio se i privatnim poslom, ali njegova najveća ostavština uvijek će biti pjesma.
Halid Bešlić bio je i ostaje simbol jedne epohe, dio identiteta naroda koji u njegovom glasu prepoznaje sebe. Njegove pjesme će se i dalje pjevati, na svadbama, u kafanama, na koncertima i u tišini, svuda gdje postoji emocija.
Hvala mu za sve što je ostavio.
Neka mu je vječni mir, a nama sjećanje koje traje.
