Posljednjih godina sve je teže pronaći podatke koji govore suprotno: djeca, ali i mi odrasli, sve se teže koncentriramo, pažnja nam je sve kraća, sposobnost uranjanja u dulje sadržaje slabi, a čitanje – osobito čitanje iz užitka – sve se češće povlači pred brzim, fragmentiranim i površnim oblicima zabave. To više nije stvar dojma ili nostalgije, nego mjerljivih promjena u načinu na koji percipiramo svijet, informacije i vrijeme.
U tom kontekstu treba gledati i nacionalnu inicijativu “15 po 15: cijela Hrvatska čita djeci“, koja upravo ovih dana traje i koja poziva roditelje, skrbnike i sve koji žive s djecom da im petnaest minuta dnevno, kroz petnaest dana, čitaju naglas. Ne kao zadatak, nego kao zajedničko vrijeme. Kao mali, ponovljivi ritual u kojem se gradi bliskost, uči jezik, produbljuje pažnja i stvara navika slušanja.
