Prije šest godina dvije su prijateljice po prvi puta organizirale skup radionica za osobni rast i razvoj pa su me pozvale da budem dio prvog ciklusa polaznika. Veselila sam se još jednoj prilici da naučim nešto novo, upoznam ljude sličnih vrijednosti, a na kraju krajeva i da njima budem podrška. Tada sam imala posao s kojim sam bila iznimno zadovoljna, ostvarila sam izvanredne rezultate i nije postojalo nešto što bi me eventualno natjeralo da razmislim o promjeni radnog mjesta.
Tema jedne od radionica, koje su se odvijale jednom tjedno, bila je pisanje životopisa. Obzirom da se grupa proaktivnih i ambicioznih polaznika sastojala od manje-više „friških“ akademskih građana, nismo imali previše iskustva kako se kvalitetno prezentirati budućim poslodavcima. Kao zadatak smo tog puta dobili da pronađemo oglas za posao koji nam se sviđa i koji predstavlja naš „dream job“. Izlazak iz naše zone komfora bio je tim veći što smo trebali telefonski nazvati poslodavca tog oglasa ili mu poslati e-mail. Poanta je bila da saznamo kako izgleda jedan prosječan dan na tom radnom mjestu.
